Preskoči glavnu navigaciju

Zakon desetine i naša vremenita samodostatnost

Slika1
starješina Francisco J. Ruiz De Mendoza
starješina Francisco J. Ruiz De Mendoza član Sedamdesetorice područja

S obzirom na složenost današnjega svijeta, postizanje samodostatnosti se čini kao zastrašujući pothvat. Međutim, gledajući iz perspektive vjere, to je cilj koji se može postići. Upute sadržane u General Handbook of Instructions definiraju samodostatnost kao »sposobnost, obvezu i nastojanje skrbiti o duhovnim i vremenitim životnim potrebama za sebe i svoju obitelj«.[i] Sveta su pisma bogat izvor primjera kako Božja djeca mogu postići samodostatnost. Prisjetite se Lehijeve odiseje preko pustinje. Lehi je ostavio sve svoje bogatstvo kako bi slijedio volju Gospodnju. Zasigurno su i teškoće pustinje bile olakšane Božjim vodstvom – u obliku viđenja, posjeta anđela i vodstva koje je pružala lijahona – međutim, pustinja je bila strašno mjesto, a putovanje tih ljudi bilo je ispunjeno izazovima. U Mormonovoj se knjizi nalazi i opis jedne posebno uznemirujuće epizode kada Nefi slučajno slomi svoj luk i vrati se u Lehijev logor bez hrane. Suočivši se s takvim ozbiljnim nedaćama, svi su članovi Lehijeve obitelji, uključujući i njega samoga, počeli mrmljati protiv Gospodina. Logično, bez pouzdanoga luka, neće imati hrane i propast će. Međutim, Nefi se izdiže iznad kušnji mrmljanja i svoju vjeru polaže u Gospodina. U znak te vjere, Nefi izrađuje drveni luk i strijelu od jedva dostupnog materijala te od svoga pokajničkog oca, kao proroka, traži da upita Boga gdje može pribaviti hranu. Objava dolazi preko lijahone i Nefi pribavlja obilje hrane.[ii]

Slika2

Nefi je učinkovito primijenio načela samodostatnosti. Kako i mi možemo učiniti to isto u današnje vrijeme? Koji znak vjere možemo pokazati Gospodinu, kao što je to Nefi učinio? Gledajući s vremenite perspektive, možemo »izraditi duhovni luk i strijelu« započevši s obrazovanjem ili pokretanjem poslovanja.  Popunjavanjem knjižice Moj put do samodostatnosti i pridruživanjem crkvenoj skupini za samodostatnost, svoja vremenita nastojanja možemo sagledavati iz šire duhovne perspektive. Jasnije možemo vidjeti vremenite probleme kada ih sagledavamo iz perspektive vjere. U tom duhovnom kontekstu, jedan osobito važan znak naše vjere u Gospodina je da živimo zakon desetine dok nastojimo vršiti našu ulogu skrbnika. Većina je članova Crkve svjesna obećanja da će Bog vremenitim obiljem blagosloviti one koji obdržavaju zakon desetine, kako je objavio preko proroka Malahije: »Tada me iskušajte… neću li vam otvoriti ustave nebeske…«[i] U modernoj objavi Gospodin postavlja desetinu kao potrebu da bi »posvetio zemlju Sion« te, naposljetku, za izgradnju samoga Siona: »Ne bude li narod moj poštivao ovaj zakon… gle, zaista, kažem vam, ona neće biti zemlja Sion za vas.«[ii] Sion je sveto mjesto gdje se sabiru oni čista srca i žive u pravednosti.[iii] On »ne može biti izgrađen, osim ako to ne bude prema načelima zakona celestijalnog kraljevstva«[iv], a to je mjesto mira i utočišta.[v]

Slika3

Razmišljajući o tim objavama možemo se ujedno i pitati: Želim li doprinijeti izgradnji Siona? Mogu li živjeti zakon desetine i biti znakom vjere u Gospodina? Razumijem li da mi celestijalni zakon, zajedno s drugima, pomaže u dostizanju radosti vječnoga života? Živjeti zakon desetine donio je meni i mojoj obitelji nebrojene blagoslove. Moja je molitva da svi mi, Gospodinovi sveci, učinimo desetinu uporištem u našoj potrazi za vremenitom – i u konačnici duhovnom – samodostatnošću.


[1] Priručnik 2: Posluživanje Crkvi [2010.], 6.1.1.

[1] 1 Nefi 16: 18-32

[1] Malahija 3: 10–12

[1] NiS 119: 5–6

[1] NiS 101: 16–22

[1] NiS 105: 5

[1] NiS 115: 6