Preskoči glavnu navigaciju

Utišaj se! Umukni! - pronaći sigurnu luku u domu Gospodnjem

Utišaj se! Umukni!
Starješina Alan Phillips
starješina Alan T. Phillips član Sedamdesetorice područja

Mary Ann Baker izgubila je oba roditelja zbog tuberkuloze dok je živjela sa svojom sestrom i bratom u Chicagu. Kada se njezin brat zarazio istom strašnom bolešću, omogućila mu je da otputuje u topliju klimu južnog dijela Sjedinjenih Država. Nažalost, unutar nekoliko tjedana njegovo se zdravlje pogoršalo i on je preminuo. Mary Ann i njezina sestra bile su neutješne. Nisu si mogle priuštiti polaganje prava na tijelo svojeg brata niti financirati njegov povratak u Chicago radi ukopa. Mary Ann je proživjela ono što je za nju postao jedan od najmračnijih i najizazovnijih trenutaka u njezinom životu. Napisala je: »Rekla sam u svojem srcu da Boga nije briga za mene i moje«.[1] Za nju je to bilo više nego što je mogla podnijeti.

Svi smo iskusili oluje u svojem životu. Trenutke oplakivanja, gubitka, straha, bolesti, financijskih pritisaka, nesigurnosti i nemira u svim svojim oblicima. Ove su oluje izazovne i mogu nas iskušati do same srži. Poput učenika na Galilejskom moru, mogu postojat trenuci kada se osjećamo kao da ćemo se prevrnuti ili potonuti pa vapimo: »Učitelju, tebe se ništa ne tiče što mi ginemo?«.[2]

Tijekom te olujne noći na Galilejskom moru [Spasitelj] se »probudi i zaprijeti vjetru i reče moru: ‘Utišaj se! Umukni!’ Vjetar prestade i nastade velika tišina.«[3] Za Mary Ann Baker, tijekom njezinog najmračnijeg trenutka oplakivanja i gubitka, Spasitelj je utišao oluju u njezinom srcu i »doveo do spokoja dublje vjere i savršenijeg povjerenja«.[4] S ovim novoobnovljenim mirom i tišinom, napisala je riječi dragocjene pjesme: »Gospode, bjesni oluja«.[5]

Ako nam prijeti bijes zloduha,

oluje i ljudi il’ još nečega;

A nebo, zemlja i vode sve

slušaju njegov glas.

Imamo brižnog Oca na Nebu koji razumije da tijekom oluja našeg života trebamo utočište ili sigurnu luku kamo možemo uteći – mjesto na kojem smo zaštićeni i sigurni.

Hram može služiti kao važna sigurna luka u našem životu. Svakodnevni život donosi sa sobom izazove, nesigurnost, proturječne glasove i nemir. U domu Gospodnjem pronalazimo odgovore, snagu i mir koje je Gospodin obećao. Podsjeća nas se da nismo sami. Podsjeća nas se da nas Bog voli, još uvijek nas vodi i pruža način na koji se možemo vratiti i imati mir.

Nebeski Otac vas poznaje. On vas voli. On razumije vaše potrebe i izazove. Odlaskom u hram i sudjelovanjem u svetim uredbama pronalazimo jasnoću koja nam je potrebna kako bismo kormilarili kroz nesigurnosti i razne oluje s kojima se suočavamo u životu.

Starješina Boyd K. Packer je podučio: »Postoji nešto pročišćujuće i razjašnjavajuće u duhovnom ozračju hrama. Ponekad su naši umovi tako opterećeni problemima, i postoji toliko mnogo toga što zahtijeva našu pozornost odjednom, da jednostavno ne možemo jasno razmišljati ni vidjeti. Čini se kako se u hramu prašina ometanja sliježe, a sumaglica i tama se podižu i mi možemo ‘vidjeti’ ono što prije nismo mogli i pronaći put kroz naše nevolje koji prethodno nismo primijetili.«[6] Iz pjesme Čvrst temelj:

»Ne boj se, ne kloni, ja s tobom sam vijek,

tvoj Bog sam ja, ravnat ću žića ti tijek,

i krijepit, pomagat i propast ne dat.«[7]

Koje god bile oluje, koji god zlodusi ili ljudi, ili što god vas mučilo, nema razloga za strah. Naš brižni Otac na Nebu omogućio nam je sigurnu luku. U hramu, on će vas blagosloviti. U hramu, on će vas osnažiti i zaštititi. U hramu ćete potpunije razumjeti riječi: »Utišaj se! Umukni!«.

 


[1] Ernest K. Emurian, Living Stories of Famous Hymns, Boston: W. A Widdle Co., 1955., str. 83–85.

[2] Marko 4:38

[3] Marko 4:39

[4] Karen Lynn Davidson, Our Latter-Day Hymns: The Stories and the Messages, Salt Lake City: Deseret Book, 1988.

[5] Pjesma br. 54, Gospode, bjesni oluja. Tekst: Mary Ann Baker, oko 1874. Glazba: H. R. Palmer, 1834.–1907.

[6] »Priprema za ulazak u sveti hram«, prilagođeno iz knjižice Sveti hram, Boyd K. Packer (dostupno na lds.org)

[7] Pjesma br. 85, Čvrst temelj. Tekst: pripisano Robertu Keenu, oko 1787. Uvršteno u prvu pjesmaricu SPD-a 1835. Glazba: pripisano J. Ellisu, oko 1889.