PUNI ZAPIS: Michael Otterson govori na saboru FairMormon

    PUNI ZAPIS: Michael Otterson govori na saboru FairMormon
    fairmormon1.jpg

    Sabor FairMormon, 6.–7. kolovoza 2015.

    Ovo je predivan sabor, prepun bistrih ljudi koji postavljaju izvrsna pitanja i odgovaraju na njih.  Popis govornika zadivljujuć je kao i njihove teme te je poticajno vidjeti koliko je FairMormon porastao u posljednjih nekoliko godina. Između brojnim temama na ovim dvodnevnim predstavljanjima, pažljivo sam razmišljao o tome na koji način bih i ja trebao, i mogao pridonijeti, a da to bude povezano s mojim radom u crkvenim odnosima s javnošću, a što bi ujedno bilo od pomoći ovoj znatiželjnoj publici.

    Prvo da vam ispričam pozadinu priče. Ovo je djelomično osobne prirode pa vas molim da mi oprostite zbog toga, ali ona je temelj onoga što ću ispričati kasnije. Ja sam obraćenik u Crkvi i spoznao sam da je ta činjenica prednost u mom konkretnom poslu. Imao sam 19 godina kada sam se pridružio Crkvi u Engleskoj nakon prilično intenzivnog i dugačkog  angažmana s mnogo misionara. Prije nego što sam se priključio Crkvi, pročitao sam sve čega sam se uspio dokopati i, u to vrijeme kontroverzne naravi naše vjere, prvi mi je nagovještaj došao iz mog posjeta velikoj gradskoj knjižnici u Liverpoolu. Sada, kada spomenem Liverpool kao svoje mjesto rođenja, često me pitaju znam li Beatlese. Odgovor je »Ne, ne osobno«, premda je moja supruga, kao tinejdžerica, pokucala na ulazna vrata Paula McCartneyja uz izgovor da mora na toalet. Pustili su je da uđe, no nažalost, on nije bio doma. No, za Crkvu je Liverpool, mnogo važnije, poznatiji kao mjesto izvan Sjeverne Amerike gdje su prispjeli prvi misionari u ovoj rasporedbi, kada je Heber C. Kimball kročio na dok kad se njegov brod, Garrick, usidrio ondje 1837. godine. Kasnije je, 1851. godine, Franklin D. Richards sastavio prvo izdanje Dragocjenog bisera u Liverpoolu te je taj grad postao nakladničko središte za časopis Millenial Star.

    Sto trideset godina nakon dolaska Hebera C. Kimballa na dok na rijeci Mersey, otišao sam u glavnu knjižnicu tog istog grada kako bih vidio što mogu pronaći o mormonima. Pronašao sam više od 30 knjiga koje su se bavile tom temom, ili detaljno, ili u odlomcima. Ako me pamćenje dobro služi, dvije su od tih knjiga bile pisane vrlo negativnim tonom ili su otvoreno napadale mormone. Stoga sam, i prije nego što sam postao članom, bio upoznat s prirodom i tonom kriticizma prema Crkvi.

    Činjenica da sam ovdje govori vam da te argumente nisam smatrao uvjerljivijima od same Mormonove knjige – ni intelektualno, a naročito ne pri suprotstavljanju moćnom duhovnom svjedoku Josephu Smithu i Mormonovoj knjizi. Brzo prelazim na 19. travnja 1970. kad sam živio u Australiji sa svojom novom nevjestom. Kada je dragi patrijarh položio svoje ruke na moju glavu kako bi mi dao patrijarhalni blagoslov, izrekao je sljedeću rečenicu: »Bit će ti dana prilika da braniš evanđelje.« Uvijek mi je bio zanimljiv taj odabir riječi – »braniti«, ne »propovijedati«, »proglašavati« ili »podučavati«. Što je to patrijarh tada vidio, a ja nisam, da je odabrao riječ »braniti«?

    Mjesec dana ranije, moja supruga i ja bili smo u hramu na Novom Zelandu gdje smo mogli biti zapečaćeni, budući da sam tada bio starješina. U hramu, gdje smo ostali tjedan dana, prišao mi je jedan od veterana hramskih radnika. «Vi ste novinar, zar ne?« upitao je. Pitanje me iznenadilo jer nisam bio svjestan da sam to ikome spomenuo. Tada me uputio, poprilično uvjerljivo, da vrlo pažljivo poslušam govor muške uvodne uredbe koja je bila povezana s obranom istine. Neću ih spomenuti ovdje, ali svaki puta kada vršim uvodne odredbe razmišljam o tim riječima.

    fairmormon2.jpg

    Opet prelazim do 1974. godine u Engleskoj gdje sam bio poslovni urednik novina Liverpool Daily Post. Jednoga dana, primio sam poziv predsjednika Roydena Derricka koji je bio predsjednik misije Engleska Leeds, a koja je pokrivala cijelu sjevernu Englesku. On je bio u Hullu, gradu na sjeveroistočnoj obali, gotovo izravno istočno od Liverpoola, gdje je vidio pismo kritike o Crkvi u lokalnim novinama, a koji je napisao svećenik druge vjere. Znao je moje zanimanje i pitao se imam li ja savjet za način na koji se to može riješiti. Za nekoliko sam minuta napisao blagonakloni, pomirbeni dopis novinama te sam uključio poziv svima koji žele znati što uistinu podučavamo te da »dođu i vide«. Dopis je bio uredno tiskan i, premda nisam to znao, tada sam se bio ukrcao na putovanje koje će me uvući u crkvene odnose s javnošću sljedećih 40 i nešto godina.

    Dvije godine kasnije, Crkva me pozvala da vodim novootvoreni ured za odnose s javnošću u Londonu, a tri godine nakon toga, vratio sam se u Australiju na poziv Crkve da uspostavim ured za odnose s javnošću za pacifičko područje, sa sjedištem u Sydneyju. Posljednje sam 24 godine ovdje, u sjedištu Crkve.

    Što se promijenilo u tih 40 godina? Manje nego što mislimo, u smislu pitanja koja se postavljaju danas. Ustvari, mnoga su od njih prilično slična pitanjima s kojima sam se ja suočio u liverpoolskoj knjižnici, a ona su bila ista kao ona koja su se pojavila u vrijeme Josepha Smitha: istinitost Mormonove knjige, svjedoka, procesa prijevoda, naravi objave, osobne povijesti Josepha Smitha. Možda nije trebalo, no djelomično me iznenadilo da je, nakon objave detaljnijih eseja o različitim temama na LDS.org, toliko mnogo odanih članova izrazilo čuđenje otkrivanjem stvari kao što su višestruki opisi Prvog viđenja Josepha Smitha, po prvi puta u njihovom dugotrajnom članstvu. Budući da sam čitao stvari dostupne za čitanje 1967. godine prije nego što sam postao članom Crkve, pogrešno sam zamišljao da većina članova čita iste stvari. Na primjer, časopis Improvement Era – preteča časopisa Ensign – objavio je detaljni članak o osam suvremenih priča Prve vizije u svom izdanju u travnju 1970. godine.

    Na druge načine, mnogo se toga promijenilo u posljednjih nekoliko desetljeća, i pritom ne mislim samo na povijesnu literaturu svjetske klase i ogromnu količinu istraživačkog materijala te izvora koji su nam nadohvat ruke, kao što su Radovi Josepha Smitha i pronicljiv rad nekih briljantnih mladih i povijesnih znanstvenika u nastanku. Prije svega mislim na okruženje koje je stvorio internet te na društvene mreže općenito, a što nam je donijelo dvije stvari, izazove i prilike koje svi prepoznajemo. Za crkvene odnose s javnošću, eksplozija je glasova – i za i protiv – učinila naše djelo istovremeno zahtjevnim i uzbudljivim. Primjerice, volim strastvenu predanost Crkve religijskoj slobodi kao univerzalnom čovjekovom pravu, te pozdravljam njezin rastuću transparentnost – koju je opet dokazala ovaj tjedan u najavi najnovije knjige o Radovima Josepha Smitha.

    Budući da smo često na samom čelu javnih pitanja, želio bih vam pružiti uvid u to kako crkveni odnosi s javnošću funkcionira danas, a zatim bih htio s vama podijeliti neke stavove o nekim temama o kojima se toliko raspravljalo, a koje će ilustrirati taj radni proces. Odlučio sam ovu raspravu nazvati »Službena verzija« jer mislim da neke stvari nisu bile izrečene dovoljno jasno ili su bile previđene ili pogrešno protumačene. Danas neću davati nove uvide u vječita pitanja kao što su rasa, poligamija ili druga pitanja za koja postoje puno kompetentniji govornici. Pokušat ću ostaviti 10 minuta na kraju za pitanja te ću vas pozvati da zapišete svoja pitanja na karticu i predate je razvođaču gostiju u sljedećih 30 minuta. Molim vas da se u svojim pitanjima usredotočite na pitanja izravno povezana s odnosima s javnošću kako bih vam mogao odgovoriti. (Dakle, ne, ne znam gdje se nalazi deset izgubljenih plemena, premda sam poznavao biskupa kojega je član nazvao u 1.00 ujutro kako bi mu postavio upravo to pitanje.  Biskup je odgovorio: »Pretpostavljam da su svi u krevetu.«)

    Na koji su način organizirani odnosi s javnošću
    Djelo crkvenih odnosa s javnošću nadzire odbor Crkve za odnose s javnošću, kojim predsjedava član Dvanaestorice. Ostali vrhovni autoriteti ili vrhovni službenici uključuju starijeg predsjednika Sedamdesetorice, predsjedavajućeg biskupa, pravnog savjetnika Crkve, jednu članicu iz vrhovnih vlasti ženskih pomoćnih organizacija i još jednog člana Sedamdesetorice koji služi kao izvršni direktor odjela. Izvršni direktor vrlo blisko surađuje a mnom, posebice u vezi sa strateškim pitanjima planiranja. Osim toga, nekoliko starijih službenika odjela za odnose s javnošću svakog tjedna dolaze na sastanke odbora, uključujući i mene.

    Na koji su način organizirani odnosi s javnošću

    Prva je stvar koju želim spomenuti sljedeća: Odjel za odnose s javnošću nemaju svoj vlastiti dnevni raspored, neovisan od braće. Svakodnevno radim s članom zbora Dvanaestorice i izvršnim direktorom. Osim redovitih sastanaka dva puta tjedno s članom zbora Dvanaestorice, razgovaramo svaki dan, često i po nekoliko puta. S izvršnim direktorom držim predstavljanja potpunom zboru Dvanaestorice na mjesečnoj bazi, a od kojih primamo smjernicu. Ponekad član osoblja s određenom specijalnošću radi prezentaciju i prima savjet. To spominjem jer ponekad neki blogeri, koji vole pretpostavljati zašto odnosi s javnošću čine ovo ili ono, na nas sipaju drvlje i kamenje. Nedavno je čak jedan bloger odjel odnosa s javnošću nazvao »nevaljalim odjelom«, što je bila novost za braću. Vijest: Mi ne radimo honorarno.

    Nažalost, uvid i razumijevanje nekih koji vole pisati gomile komentara često se čine nerazmjernima količini riječi koje napišu. Možda je jednostavno lakše obrušiti se na odjel za odnose s javnošću jer se čini bezbolnije nego kritiziranje crkvenih vođa. Ako je tome tako, počašćeni smo što možemo preuzeti te »praćke i strelice okrutne sudbine«.  Debela je koža preduvjet za zaposlenje u odjelu za odnose s javnošću. To me podsjeća na prekrasan stih iz Djela, kada visoki svećenik i njegovo vijeće pokušavaju zastrašiti Petra i apostole i dati ih na bičevati. Stih 41 pete glave Djela kaže: »A oni ostaviše Veliko vijeće vrlo veseli što im je dodijeljena čast da podnesu zlostavljanje za ime Isusovo.« A sljedeći stih gotovo usputno primjećuje: »Svaki dan su neprestano i u hramu i po kućama navješćivali Isusa kao Mesiju« (Djela 5:41–42).

    Nijedan član Odjela za odnose s javnošću ne bi dugo ostao na dužnosti da je on ili ona dao izjavu Crkve, a da ona prethodno nije bila odobrena. Naravno, mi često nudimo odgovor na goruće pitanje, ali braća nisu sramežljiva u uređivanju ili odbacivanju tih izjava ili u pisanju svojih inačica.  Osim toga, član zbora Dvanaestorice koji predsjedava Odborom za odnose s javnošću, posavjetovat će se s ostalim članovima ili Prvim predsjedništvom o velikim pitanjima. Naš je zadatak pronaći riječi koje najtočnije odražavaju ono što se nalazi na umovima braće. Tu nema prostora za privatne ustupke osoblja.

    Posvećujem malo više vremena ovom pitanju jer je posebno važno. Ova publika vjerojatno razumije, no dozvolite mi da vam dam jedan primjer toga što se događa kada dolazi do nerazumijevanja. Ranije ove godine, Crkva je održala konferenciju za novinare kako bi pozvala zakonodavstvo Ute da donese prijedlog zakona koji bi religijska i prava homoseksualaca tretirao na uravnotežen i pošten način. Tri su apostola prisustvovala toj konferenciji za novinare, a zatim je starješina L. Tom Perry prisustvovao potpisivanju prijedloga zakona, zajedno s guvernerom i ostalim vođama zajednice. Neki su ljudi uistinu osporavali vrijednost poruke jer su prisutna bila »samo« tri člana od Dvanaestorice, a niti jedan nije bio član Prvog predsjedništva. Vjerojatno su ta tri apostola također bila »nevaljala«. To me također podsjeća na Spasiteljevu kritiku »slijepih vođa« koji »cijede komarca, a devu proždiru« (Matej 23:24).

    A što je s ostalim komunikacijskim kanalima, na primjer s Mormon Newsroomom? Newsroom te kanali stranice Facebooka i Youtubea među primarnim su komunikacijskim medijima odjela koji se koriste kako bi se podijelile važne vijesti i najnovija događanja. Većina onoga što se objavi tim putem ima veze s rutinskim vijestima, ali čak se niti one ne mogu objaviti bez odobrenja crkvenog Odjela za korelaciju, koji ima odgovornost osigurati da sva priopćenja Crkve budu doktrinarna i dosljedna. Zbog prirode našeg posla, korelacija nam daje veliki prioritet kada se nosimo s najnovijim vijestima ili kada iznosimo komentar o važnoj temi. No s druge strane, postoji sustav provjere i ravnoteže koji bi članovima Crkve trebao pružiti visoku razinu utjehe kako je ono što čitaju na Newsroomu dobro provjereno pregledano. Jesmo li nepogrešivi? Naravno da nismo. Zar ne griješimo svi ponekad i ne uspijemo odabrati ispravnu riječ u izjavi ili intervjuu? Nesumnjivo, da. No, možete biti sigurni da mi znamo tko vodi Crkvu te u poštovanje koje imamo za utvrđene procese,

    »Brani« nasuprot »promoviraj«
    Unatoč riječima koje je moj patrijarh odabrao kad  je rekao da ću imati priliku »braniti evanđelje«, postoje riječi koje više volim upotrijebiti od »braniti.« Ako je sve što igramo obrana, najbolje čemu se možemo nadati jest neriješeni rezultat. Dok može biti neopisivo teško kada vas napadaju ili kritiziraju neprijateljski glasovi, važno je da pokušamo ne zvučati obrambeno. Bili bismo bolji u objašnjavanju ili promicanju ideje, koncepta ili načela. Na primjer, kada je isplivao na površinu mjuzikl Mormonska knjiga, unatoč bogohuljenju, grubosti i razvratnom jeziku, odlučili smo se za neobrambenu izjavu koja je upućivala na načelo. Naš odgovor koji se često citirao bio je: »Možda je mjuzikl Mormonska knjiga pokušao zabaviti publiku na jednu večer, no Mormonska knjiga kao knjiga Svetog pisma, promijenit će ljudske živote zauvijek vodeći ih bliže Kristu. Kao što mnogi od vas znaju, čak smo u kazališnom programu mjuzikla izdali oglas pozivajući one koji su pogledali mjuzikl da sada »pročitaju knjigu«.

    »Brani« nasuprot »promoviraj«

    Nije lako izbjeći obrambeni stav kada su omalovažene stvari koje volimo. To se također odnosi i na kritziranje same braće. Osobno, uobičajeni kriticizam braće gledam kao na jednu od najopasnijih zabava pa mi dozvolite da se na tren zadržim na tome. Ovdje ću koristiti termin »braća« jer je ovo publika LDS-a i vi svi znate što taj termin obično znači – vrhovni autoriteti Crkve i, posebice, Prvo predsjedništvo i Dvanaestorica apostola. Trudim se izbjegavati taj termin kada razgovaram sa sekularnim medijima jer zvuči čudno, čak zastarjelo za uši onih koji nisu članovi LDS-a pa za njih obično biram izraz »crkveno vodstvo.«

    Ako me pamćenje služi, mislim da sam prvi puta naišao na optužujući prst usmjeren na braću kada je to učinio jedan engleski novinar, kojeg sam pozvao da se upozna s apostolom koji je bio u posjetu, dok sam vodio ured za crkvene odnose s javnošću u Londonu. Pitao je kako možemo opravdavati crkvene vođe koji lete prekooceanskim zrakoplovima kad je Isus koristio magarca. Moj odgovor njemu bio je da ćemo ga mi, čim netko izumi prekooceanskog magarca, vrlo rado koristiti. To možda nije bilo originalno – više se ne mogu sjetiti jesam li to posudio iz nečega što sam čuo – ali čini se da sam bio u skladu s apsurdnošću pitanja. Jedva mogu povjerovati kad čujem ljude kako preispituju motive braće za posao koji obavljaju ili kada impliciraju da na neki način postoji neka vrsta novčane nagrade ili novčanog motiva.

    Dozvolite da s vama podijelim stvarnost. Nisu sva braća poslovni ljudi, ali većina ih je imala izvanredno uspješne karijere prije nego što su bili pozvani da budu apostoli. Kao što je predsjednik Spencer W. Kimball jednom istaknuo, sposobnost vođenja ljudi i organizacije i više je nego koristan doprinos Crkvi koja broji milijune sljedbenika, pogotovo kada je kombinirana s duhovnom dubinom i bogatim razumijevanjem evanđelja. Budući da ih je nekoliko imalo iznimno uspješne poslovne karijere, nakon što su postali apostoli, njihove su plaće i doprinosi možda doslovno bili i manji od desetine onoga što su zarađivali ranije.

    Neki od braće bili su nastavnici. Starješina Scott bio je nuklearni fizičar, a starješina Nelson kardiolog. Nekoliko ih je bilo vrlo uspješnih odvjetnika. Trenutačno imamo tri bivša sveučilišna predsjednika u zboru Dvanaestorice. Predsjednik Boyd K. Packer također je bio nastavnik po zanimanju, premda je u svoje slobodno vrijeme u ranijim danima volio izrađivati predivne stvari od drveta. To zvuči čudesno povezano s još jednim časnim zvanjem prema Svetim pismima – zvanjem tesara.

    Možete li zamisliti kako bi izgledalo biti pozvan u redove zbora Dvanaestorice? U većini slučajeva, već ste ostvarili uspješne karijere. Znate da ćete nastaviti služiti Crkvi kao volonter, no morate početi razmišljati o budućem umirovljenju. Naravno, Prvo predsjedništvo i Dvanaestorica ne odlaze u mirovinu. Niti bivaju razriješeni. Njihovim pozivom dolazi sigurna spoznaja da će raditi svakog dana ostatka njihovih života, pa čak i ako dožive 90-e, sve dok, doslovno, ne padnu te dok ih njihovi umovi i tijela ne posustanu. Njihov radni dan započinje rano i ne završava u 17.00 sati. Dvanaestorica imaju slobodan ponedjeljak, a tim se ponedjeljkom često pripremaju za ostatak tjedna. Ako imaju zadatke preko vikenda, često putuju petkom poslijepodne. Povremeno se, premda su u svojim 80-im godinama, susreću sa strogim rasporedom međunarodnih govorničkih sabora te odgovornostima vodstva.

    A što rade kada su kod kuće? Imam broj mobitela većine braće jer ih ponekad moram nazvati navečer, vikendima ili kada su slobodni. Nisam baš toliko naivan da mislim da sam ja jedini crkveni službenik koji to radi. Tako da je čak i njihovo vrijeme odmora zasuto prekidima. Te pozive uvijek započinjem uz ispriku što ih prekidam dok su doma. Nikada me nisu ukorili što ih zovem. Oni su uvijek ljubazni i ohrabrujući, čak i rano ujutro ili kasno navečer.

    Njihovo prvo slobodno vrijeme svake je godine od završetka seminara za predsjednike misije, krajem lipnja do kraja srpnja. I, premda je to vrijeme namijenjeno odmoru, većina braće to vrijeme koristi kako bi skrenula svoje misli, između ostalog, na Opći sabor u listopadu te na pripremu svojih govora. Tijekom božićnih praznika čine to isto za sabor u travnju. Svaki od njih izuzetnu pažnju i vrijeme posvećuju odluci o temi i pisanju svojih poruka. Taj ih proces opterećuje mjesecima dok prerađuju svoje govore.

    To nije raspored koji biste nekome poželjeli. No, oni ga s milošću podnose i pronalaze radost iz nekih silno važnih razloga – svog svjedočanstva i obveze da budu Spasiteljevi svjedoci na svijetu te svoje želje da ojačaju njegovu djecu svuda. Oni će biti prvi koji bi priznali svoje vlastite nedostatke i  slabosti, baš kao što je to lako uočljivo kod apostola Novoga zavjeta i vidjeti nesavršene ljude.

    Dok čitam evanđelja i knjigu Djela apostolskih ili različita pisma koja su pisali apostoli različitim grupama ili članovima raštrkanim diljem Sredozemlja, dobivam uvid o izvanrednim ljudima - ljudima s osobnim nedostacima, dakako. Ipak, biram ne gledati Petra kroz objektiv kritike temeljen na nepromišljenim elementima njegove naravi ili na kolebljivoj duši koja nije uspjela potvrditi da je poznavao Krista. Više ga gledam u zimi njegova života kada je prošao kušnje i oluje kako bi postao jedna od ključnih figura biblijske povijesti čije je ime i čija su postignuća izdržala dva tisućljeća. Isto se može reći i za mnoge druge drevne apostole, posebice za Pavla kojega je život preobrazio od progonitelja do progonjenog. Pa tako danas, budući da mi moje svjedočanstvo govori da je evanđelje obnovljeno, stariju braću vidim na isti način. Da, oni su pojedinci, smrtnici, ali Gospodin je dao njima, ne meni, plašt da vode Crkvu i donose teške odluke. Ja ne idoliziram braću. Nisam zapanjen jer sam stisnuo ruku jednog apostola. No, podržavam ih svim srcem svojim i imam prilično umirujuće i ohrabrujuće uvjerenje da je Crkva u dobrim rukama, rođeno iz osobnog iskustva i izloženosti njihovim vijećima.

    Važna pitanja
    Nedvojbeno je da se braća moraju hrvati s važnim pitanjima. Dozvolite mi da se osvrnem na neka od njih, a jer sam otprilike na pola puta, imam vremena govoriti o tri ili četiri, prije stanke za pitanja. Budući da je postalo vrlo važno pitanje, malo ću govoriti o pojavi prava homoseksualaca i što ona znače za Crkvu, posebice ako se dovode u vezu s vjerskim slobodama. 

    Važna pitanja

    Isto ću tako malo govoriti o neslaganju i disciplinskim savjetima te detaljnim crkvenim esejima koji se sada pojavljuju na LDS.org. I završit ću objašnjenjem o tome kojim načelima oblikujemo poruke Odjela odnosa s javnošću i upravljamo njima.

    Jedna od prednosti dugotrajnog rada u crkvenom odjelu za odnose s javnošću jest dobivanje dugotrajne perspektive koja dolazi s uobličenim pamćenjem koje je katkad dragocjeno. Naravno da ne morate biti vrlo stari kako biste pamtili vremena kada su neki od načina govorenja koje je Crkva koristila kako bi opisala homoseksualno ponašanje, bili neumjereni, pa čak i grubi prema današnjim mjerilima.  Na trenutak ćemo razgovarati više o tome. No, temelji se nisu promijenili. Spolni odnos izvan bračne zajednice moralno je pogrešan prema Božjem zakonu. Spolni odnos s osobom istog spola pogrešan je prema istom mjerilu. Nauk se nije promijenio, ali naš način upućivanja istog znatno se promijenio.

    Većina ovdje prisutnih razumjet će riječ »prezentizam« - koju je Webster definirao kao »stav prema prošlosti na koji utječu današnji stavovi i današnja iskustva«. Prezentizam je uobičajeni problem. Vrlo je lako kopati po prošlosti i pronaći izjavu koja odražava mjerila vremena u kojima je izjava dana i zatim je netočno primijeniti na današnje dane. Postoji li itko među nama tko ne bi htio povući nešto što je nekoć rekao ili napisao, a što se, prema današnjem načinu govora, čini, u najboljem slučaju umjetničke, a u najgorem uvredljive?

    Nesumnjivo se u posljednjih nekoliko godina pažljivije i obzirnije biraju načini govora, otkako se Crkva počela baviti pokretom za prava homoseksualaca.  Kao što sam rekao, to ne odražava promjene u doktriniranom razumijevanju svrhe spolnog odnosa, braka i obitelji ili što čini grijeh, no odražava dublje razumijevanje i svijest među vodstvom Crkve.

    Budući da priznaju to, bilo bi pogrešno pretpostaviti da su braća bila neupućena u te pokušaje godinama ranije. Posebno mislim na starješinu Quentina L. Cooka iz zbora Dvanaestorice koji je bio predsjednik okola u – od svih mjesta na svijetu – u San Franciscu 80-ih, kada je izbila epidemija side. Bio sam sa starješinom Cookom kad smo ga intervjuirali pred kamerama o toj temi i bilo je jasno koliko je duboko i emocionalno dirnut svojim iskustvima pomaganja nekolicini članova homoseksualne zajednice koji su imali sidu, a koje je usmjeravao u njihovim posljednjim danima. Isto tako, čuo sam i drugu braću kako opisuju žalost koju osjećaju prema njihovim obiteljima, uključujući i članove obitelji homoseksualne orijentacije koji su se raspadali pokušavajući ostati na površini po ovom izuzetno teškom pitanju.

    U društvu se sve više počelo govoriti o privlačnosti prema istom spolu, a naš se način govora promijenio kako bismo mogli govoriti publici u razvoju, premda su naša mjerila ćudoređa ostala postojana. Netko bi isto mogao reći za zajednički život prije braka kod heteroseksualnih parova. Nama se to ne sviđa, protiv toga samo, učimo mlade ljude ćudoređu prije braka, ali isto tako razumijemo današnju stvarnost, koja se uvelike promijenila i ima mjerila ili vrijednosti koje se stalno mijenjaju te smo svjesni da oštar glas Crkve ne može učiniti ništa da se takvo ponašanje promijeni.

    Krajem kampanje za predsjedničke izbore 2012. g., Odjel za odnose s javnošću pripremio je internetsku stranicu koju smo nazvali »mormonsandgays.org«. Stranica je sadržavala nekoliko intervjua s članovima zbora Dvanaestorice te su braća izvršila naintenzivniji nadzor nad njom prije nego što je pokrenuta. Iskreno, internetska stranica imala je višestruku svrhu. U jeku predizborne kampanje, u kojoj je član Crkve bio kandidat svoje stranke za predsjednika, mislili smo da će »pitanje homoseksualizma« biti uvučeno u kampanju u jednom trenutku te da ćemo biti suočeni sa svim netočnim iznošenjima i iskrivljenim perspektivama s kojima smo se nosili još od Prijedloga 8 iz 2008. g.  No, internetska je stranica također bila prilika za prepoznavanje iskustava nekih od naših članova LGBT-a ili članova koje privlači isti spol.

    U nekim domovima svetaca posljednjih dana, kada su tinejdžeri »izašli iz ormara« kao homoseksualci i priznali to svojim roditeljima, reakcija je bila sve osim suosjećanja ili odraza međusobnog razumijevanja. U ekstremnim slučajevima, mladima je bilo naređeno da napuste njihove domove. Budući da su ostajali bez doma i novaca, ti su mladi postali žrtve dilera droge, prostitucije i ostalih ponižavajućih iskustava, a neki su slučajevi završili samoubojstvom. Ne poznajem nijednog crkvenog vođu koji bi odobravao takve postupe, ali svijest o nekim takvim problema nije bila univerzalna među vodstvom, a svakako ne među članovima u cjelini. Stranica Mormonsandgays.org, koju su braća pažljivo proučila prije nego što je pokrenuta, osmišljena je kako bi uputila roditelje i ostale članove obitelji da prigrle svoju djecu, braću ili sestre ohrabrujući ih, ali da ne odobravaju nemoralno ponašanje.

    Ovo pitanje i dalje ostaje teško. Crkva sada radi na daljnjem razvoju internetske stranice mormonsandgays.org, a verzija 2.0 trebala bi biti dovršena i puštena u pogon početkom iduće godine. U međuvremenu nas ova tema prirodno dovodi do slične teme, a to je stav Crkve o vjerskim slobodama naspram prava LGBT zajednice.

    Gotovo u isto vrijeme kao i Prijedlog 8, Crkva je javno izjavila kako se ne protivi proširivanju prava LGBT zajednice što se tiče područja života kao što su rješavanje stambenog pitanja, zapošljavanje, ostavljanje oporuke, bolničke posjete, itd., svega onoga što ne predstavlja prijetnju obitelji. Problem je nastao pri nastojanjima ponovnog definiranja braka. Čak i u samim počecima, sjećam se da su braća imala snažan stav da bi legalizacija homoseksualnih brakova donijela višestruke izazove za vjerske slobode. Po tom su pitanju bili iznimno predviđajući. Ako niste svjesni velikog kulturološkog sukoba koji se dogodio između zagovornika LGBT zajednice i mnogih vjerskih grupa oko percepcije prijetnje vjerskim pravima, uvjeravam vas da to postaje jedno od najvećih društvenih pitanja današnjice.

    Izvan moje domene je da danas po ovoj temi kopam dublje nego što bih trebao, ali čak i kad samo letimično pročitate što mnogi odvjetnici LGBT zajednice govore u vjerskim pravima je otrežnjujuće. Tinta jedva da se osušila na nedavnoj odluci američkih izviđača Američkog državnog izvršnog vijeća da se dozvole vođe izviđača homoseksualne orijentacije, kada je kampanja za ljudska prava – jedna od najvećih odvjetničkih grupa LGBT zajednice – rekla da je to korisni »prvi korak« – što znači da oni neće biti zadovoljni dok se sve crkve ne prisile da prihvate vođe izviđača homoseksualne orijentacije u svojim redovima. Čak i prije nego što je iskrsnulo pitanje izviđača, mnogi s te strane debate, podigli su glas da se oduzmu sveučilišne akreditacije religioznim kolegama koji nisu bili zadovoljni definicijom LGBT zajednice po pitanju toga što jest ili nije društveno prihvatljivo. A odmah zatim je na dnevni red došlo pitanje ukidanja porezne olakšice crkvama.

    Odgovor Crkve bio je model uzdržanosti, razumnosti i kristolikog. Ne odstupajući ni milimetar od plana našeg Oca za njegovu djecu i svrhe našeg života ovdje na zemlji, uključujući način na koji se seksualnost treba izražavati, Crkva je priznala legitimitet zahtjeva LGBT zajednice za poštenim rješavanjem stambenog pitanja, zapošljavanjem i ostalim uslugama kao što su one koje sam već spomenuo. Nadalje, da Crkva nije poslala javni poziv na konferenciju za novinare prošlog siječnja vezanu za ravnopravan odnos i religije i prava LGBT zajednice, država Utah danas ne bi imala zakone koji štite prava obje zajednice.

    Koračajući naprijed, Crkva će nastaviti težiti prema takvoj vrsti ravnoteže. Nije svim našim članovima lako shvatiti ovo. Postoje i oni članovi čija stajališta nose ton koji smo slušali prije mnogo godina i koji vjeruju kako je bilo kakva gesta suosjećanja prema zajednici LGBT jednaka grijehu, premda jednostavna privlačnost sama po sebi nije grijeh.

    Čini se da, s druge strane, neki žele preoblikovati Crkvu u nešto što najnovija, politički korektna, društvena konvencija kaže da treba biti. Posljedično, potrebno je dosta unutarnje podučavanja na ovu temu, posebice među našim mladim i dugogodišnjim članovima – tj. mladim odraslim osobama. Mudro, braća će odrediti smjer koji će se čvrsto držati nauka Crkve, ugledajući se na Kristovu uključivost i ljubav prema svim ljudima. 

    Mogu li članovi imati svoje vlastito mišljenje o ovoj temi, a pritom ostati vjerni Crkvi? Ovo je pitanje koje često čujemo, a proizlazi iz mnogo različitih scenarija. Može li član biti demokrat i dobar mormon? To me pitanje nasmijava jer se bojim da bi krvni tlak bio trajno oštećen onim članovima koji postavljaju takva pitanja, kad mogli otputovati u neke zemlje svijeta i upoznati vjerne članove crkve koji pripadaju državnim komunističkim partijama.  Mogu li vjerovati u prava žena i biti dobar mormon? Mogu li pomisliti da bi našim pjesmama koristila jedna dobra revizija? Ako ponekad pomislim da nije baš svaka minuta našeg trosatnog bloka potpuno nadahnjujući, jesam li na putu prema otpadništvu?

    Ne želim biti lakomislen, jer znam da su neka pitanja važnija od drugih. Sve što vam mogu reći je da tom predmetu prilazim osobno. Nikada nisam smatrao Crkvu intelektualnim oklopom. Imamo nevjerojatno raznolike članove. Proveo sam vrijeme s članovima Crkve na svakom kontinentu gdje postoje naše zajednice. Jedan od najuzbudljivijih aspekata toga što smo sveci posljednjih dana jest osjećaj pripadnosti raznolikoj, ali ujedinjenoj globalnoj obitelji. Budući da sam Britanac, kao što je opće poznato, s vremena na vrijeme pričam viceve o Francuzima – to je neka vrsta obavezne stvari koja dolazi s britanskim državljanstvom. (Ustvari im nikada nisam oprostio što su odabrali krivu stranu u Američkom ratu za neovisnost.) I, naravno, Francuzi na isti način govore o Englezima. No, ako u zrakoplov sjednem pored francuskog sveca posljednjih dana, odmah osjetim povezanost. Nacionalne i kulturološke razlike iščezavaju. S tom osobom imam mnogo više zajedničkoga nego s ijednim mojim sunarodnjakom koji nije član SPD-a, pa čak i s nekim moje dobi, iz mog rodnog grada ili moje škole. Kao svetac posljednjih dana, odmah znam kako Francuz, kojeg sam nedavno upoznao i ja dijelimo najvažnije osnovne vrijednosti i iskustva te da imamo jasne težnje u ovom i sljedećem životu. Zadovoljan sam što se mogu osloniti na jamstvo da mi, kao sveci posljednjih dana, ustvari nismo više stranci i tuđinci, nego sugrađani u kraljevstvu koje nadilazi sve državne granice i kulture.

    Želim li se uvjeriti ponaša li se moj suputnik Francuz točno u skladu s mojim pogledima u svakoj nijansiranoj interpretaciji načina na koji će on ili ona živjeti svoj život? Inzistiram li da obojica moramo biti točno na istoj točki našeg duhovnog puta? Ili, omogućavam li, poput Gospodina, prostor za osobnu interpretaciju, rast i razumijevanje?

    Samo u slučajevima kada bi prijatelj počeo inzistirati da tumačim sve na njegov način, navodio da braća dovode u zabludu članove, izdizao sebe i isticao da je on više od mog prijatelja, točnije da je moj nepozvani učitelj, tada bih se zabrinuo za njegov put. Kad bi mi govorio o svojim blogovima i javnim demonstracijama kojima bi dokazao da su braća u krivu i kad bi se opirao savjetima, mogao bih očekivati da bi se vođe Crkve suprotstavili tom utjecaju, premda to najradije ne bi učinili. Ako bi se ljubaznost, nježno uvjerenje i ljubav stvarno dokazale kao neuspješne, zabrinuo bih se za njegovu vječnu budućnost. Ali ne bih mu zanijekao pravo da vjeruje drugačije. Iako volim raznolikost Crkve, ne vjerujem da je, u konačnici, raznolikost adut jedinstva. »A ne budete li jedno, niste moji.« 

    Prema mom saznanju, Prvo predsjedništvo i Dvanaestorica ne upravljaju ishodima disciplinskih vijeća i to studiozno izbjegavaju. Uistinu, kao posljednja žalbena instanca, prvo predsjedništvo to ne može činiti. Mora ostati neovisno. Politika Crkve je da odluke ostaju na biskupima i predsjednicima okola, bez obzira na to drže li vijeća i na to kakav bi rezultat mogao biti. Naravno, predsjednici okola mogu se savjetovati s članovima Sedamdesetorice područja o njihovom svećeničkom pravcu i procesu, ali ne i o odlukama i rezultatima.

    Nedavno su se pojavile špekulacije da se disciplinska vijeća i pozivnice za biskupovo prisustvo, podudaraju te se stoga čini da su centralno vođene. No, to nije slučaj i postoji jednostavno, vjerodostojno objašnjenje koje ne zahtijeva umno naprezanje kako bi se razumjelo. Vrhovni autoriteti – uključujući sve iz zbora Sedamdesetorice – dolaze u sjedište Crkve svakih šest mjeseci na obuku, baš prije Općeg sabora. Tijekom godina te su obuke počele pokrivati širok raspon najrazličitijih tema. Ako je jedna od tema kako držati disciplinska vijeća u skladu s procesima Crkve - a nedavno je bila - nije iznenađujuće da se, kada obuka funkcionira do razine okola i odjela, neki vođe osjećaju bolje pripremljenima surađivati s članovima za koje osjećaju da trebaju savjet. To se posebno može dogoditi u vrijeme kada neki članovi javno vode kampanju za promjene politike i nauka Crkve. Iskreno, ne znam je li bilo porasta takvog savjetovanja, a ako je bilo, jesam li ispravno utvrdio razlog. No, tražiti zavjeru u svakoj naznaci promjene nije zdravo i rijetko je točno.

    Obećao sam da ću reći nešto o detaljnim esejima na LDS.org, koji govore o temama koje bi neki članovi mogli smatrati izazovnima. Iskreno, nemam što puno reći o tome. Povratna informacija koju smo primili na stranici LDS.org pokazuje da su neki članovi osjetili kako bi eseji trebali biti postavljeni na istaknutijem mjestu i da bi im trebala prethoditi velika najava. Drugi misle da su dobili više pažnje nego što zaslužuju. Sve u svemu, mislim da je valjan argument koji kaže da su trebali biti istaknutiji od početka, ali postoji i širi kontekst. Naravno, neki su od njih dobili značajnu pokrivenost u medijima nakon šti su objavljeni.  Oni koji pomno prate razvoj Crkve, vidjet će porast značaja koji se pridaje proučavanju i učenju kod kuće, očuvanju svetkovanja šabata koje uključuje takvu vrstu učenja u naše svakodnevne živote i porast fleksibilnosti nastavnog plana koji se oslanja na mnoge resurse - pa i na ove eseje - za sadržaj i podršku. Namjera crkvenih vođa je da ti eseji budu nešto više od iskustva samo jednog čitanja na LDS.org, i da bi radije da njihov sadržaj i načela pronađu svoj put do veće razine učenja, posebice kod mladih.

    Mnogo je rasprava prethodilo objavljivanju ovih eseja, uključujući određivanje njihove dužine. U jednom su trenutku eseji od 50 stranica ili čak i više, bili razmatrani, a neki su bili formulirani s opširnim fusnotama. Ali bilo je jasno kako bi malo običnih, službeničkih članova prolazilo kroz tako težak posao, osim znanstvenika koji su već bili upoznati sa suštinom pitanja. Razmatrana je alternativa – kratak komentar na dvije ili tri stranice, no to se činilo neodgovarajućim i nije ispunjavalo glavni kriterij transparentnosti. Rezultat je ovih razmatranja ono što je trenutno dostupno na LDS.org, i općenito su eseji bili dobro prihvaćeni. Premda su visoko kvalificirani znanstvenici SPD-a pripremili početne nacrte, prošireni pregled napravilo je osoblje Odjela za crkvenu povijest te ostali znanstvenici. Nakon njihova pregleda, Dvanaestorica su čitala rigorozno utvrđujući točnost i ravnotežu prije odobrenja Prvog predsjedništva.

    Sada mi dozvolite da završim pa ćemo prijeći na pitanja. Ranije sam spomenuo važnost da ne zauzmemo odveć obrambeni stav. Nadam se da danas nisam zvučao suviše obrambeno. Može zvučati malo iznenađujuće da taj stav dolazi od nekoga tko se bavi odnosima s javnošću, ali htio bih vam iznijeti završnu misao.

    Starješina Neal A. Maxwell, također bivši predsjedatelj Odbora za odnose s javnošću, običavao je govoriti o onome što je on nazivao »središnjom dilemom odnosa s javnošću«.  Dozvoljavamo li svome svijetlu da sja kako bi ljudi mogli vidjeti naša dobra djela ili taj rizik izgleda kao da činimo milostinje pred ljudima, za hvalu svijeta?

    Danas imamo i dodatnu dilemu. Ključna je funkcija Odjela za odnose s javnošću uspostavljanje odnosa s istaknutim vođama čiji utjecaj može, ili pomoći, ili ometati poslanje Crkve. Tim ciljem možemo učiniti mnogo dobra društvu. To vodi do stvari kao što je suradnja s drugim crkvama, političkim vođama različitim strujama, LGBT zajednicom te ostalim društvenim vođama i mnogim drugima.

    Istovremeno, drevna Crkva u suštini se protivila postojećoj kulturi, što znači da se često protivila društvenim konvencijama i uspostavljenim institucijama. Isus je mnogo govorio o ovcama, ali se nikada nije ponašao kao jedna. Dovodio je u pitanje društvene norme povezane s ljudima koje je pristojno društvo odbilo te se suprotstavio osnivanju institucija koje su prikazivale licemjerje. Apostoli su također, s vremena na vrijeme, neustrašivo suprotstavljali konvencijama kako bi podučavali istine evanđelja.

    Pa kako onda možemo uravnotežiti ta dva naizgled suprotstavljena načela o izgradnji odnosa u sekularnom svijetu s onima koji su izvan Crkve i vide stvari drugačije, a ipak se suprotstaviti rastućem sekularizmu i ograđivanju od organizirane religije?

    Odgovor na ovo i druga teška pitanja nalazi se u slijeđenju Isusa Krista u svakoj okolnosti. To je naša glavna obveza, naša primarna direktiva. Naša Crkva nosi Spasiteljevo ime. To je njegova Crkva. Učenja su njegova, a mi pokušavamo oblikovati svoje živote na temelju onoga što je Isus podučavao. Naše poruke iz Crkve, dakle, uvijek moraju biti oblikovane onime što je na našem umu, a djela Crkve uvijek moraju biti dosljedna i u skladu s onim što je rečeno. U svakoj odluci koju donesemo i svakoj preporuci koju damo, pokušavamo to imati na umu. Što bi Spasitelj učinio? Posebno oni koji su povezani s FairMormonom, imaju obvezu obraćati se takvim jezikom koji bi Spasitelj prepoznao te izbjegavati polemičke, konfrontacijske taktike. Prepoznali smo šest jednostavnih načela koja, više nego što brane, ističu ono za što se zalažemo. To su sljedeća načela:

    1. Imamo vjeru u Boga, nastojimo živjeti prema načelima evanđelja Isusa Krista i prigrliti Božji naum za njegovu djecu, što donosi radost u naše živote i živote drugih.

    2. Veliki smo zagovornici obitelji, branitelji snažnih, trajnih brakova, rađanja, odgajanja dobro obrazovane djece s visokim moralnim vrijednostima.

    3. Cijenimo i branimo slobodu, uključujući vjerske slobode, poštujemo individualno djelovanje i moralne izbore, slobodu štovanja i pronošenja naše vjere.

    4. Držimo se snažnih moralnih vrijednosti i pokušavamo živjeti u skladu s njima, uključujući osobno poštenje i pouzdanost, kao i ostale kristolike odlike.

    5. Služimo drugima, kako onima koji su naše vjere, tako i onima koji nisu. Dobrotvornost ili ljubav prema našim bližnjim muškarcima i ženama izvor je radosti.

    6. Težimo prikazivati da se životi mogu promijeniti nabolje kroz otkupljujuću snagu evanđelja. Mislimo na to u pogledu vjere, pokajanja i Pomirenja.

    Takva su pitanja i izazovi s kojima se danas susrećemo. Hvala vam na pozornosti. U ime Isusa Krista.