Preskoči glavnu navigaciju
Poruka vodstva područja

Pozivati naše prijatelje da iskuse blagoslove evanđelja

family

Volimo one trenutke u životu kada se osjećamo nepobjedivo.  Oni su jak kontrast drugim, manje ugodnim vremenima koje svi proživljavamo.  Nakon dirljivog iskustva kada osjećam da sam primio oprost, kada oni koje volim donesu dobre odluke, kada čujem sjajan govor ili lekciju koji potiču moje srce – to je sjajan osjećaj!

Dok sam promišljao o jednom od tih nedavnih trenutaka, pokušavajući pretočiti iskustvo u riječi, otkrio sam kako opisujem taj trenutak kao da sam ‘obasjan’ iznutra.  Osjećao sam se svjetlije, lakše i pozitivnije.  Znao sam da moje nevolje neće nestati, no osjećao sam više energije da se suočim s njima.  Pronašao sam neku poticajnu sreću da naglasim svoje više uobičajeno životno iskustvo, čak i u prisutnosti izazova.

Vezano uz zahtjev da napišem ovu poruku, sjetio sam se Spasiteljevih riječi Nefijcima: »Zaista, zaista, kažem vam: Dajem vam da budete svjetlo ovome narodu«.[i]

Dvije su se misli spojile u mojem umu.  Doista sam bio ‘obasjan’ radošću evanđelja, kao božanskom nježnošću, i zatim sam imao obvezu ne samo uživati u ugodi koju pruža, već dopustiti da svjetlo vide oni oko mene.   Spasitelj je nastavio: »Grad koji leži na brdu ne može biti skriven… pale li ljudi svijeću pa je stave pod sud? Ne, nego na svijećnjak, i ona daje svjetlost svima koji su u kući; Zato neka svjetlo vaše tako sjaji pred ovim narodom, da bi oni mogli vidjeti dobra djela vaša i slaviti Oca vašega koji je na nebu.«[ii]  

Mogu vidjeti da sreća koju ja primam od neba nije namijenjena biti samo blagoslov meni, već i drugima.  Ja im trebam omogućiti da vide sreću koja je meni dana i ono dobro što meni pruža energiju.

family

Zasigurno nema boljeg načina da iznosim evanđelje nego da budemo vidljivo sretni dok ga živimo?  To zvuči kao savršena dopuna »velik[om] naum[u] sreće«[i] da bismo trebali učinkovitije iznositi evanđelje tako da smo sretni.  Nadalje, želimo li vršiti svoj dio u ovom velikom i posljednjem sabiranju, nisam siguran da bismo mogli učiniti išta bolje nego provesti svoje vrijeme u pronalasku sreće na Gospodinov način. To zvuči kao onakav oblik misionarskog rada za koji bismo svi trebali biti spremni prijaviti se.

Odvojimo li vremena sjetiti se da smo sretni, da je naša sreća dar od Boga i da se velika sreća uvijek pronalazi u življenju kako je naš Nebeski Otac naumio, onda ćemo biti »izabrani rod«[ii] – i to iz pravih razloga.

Apostol Petar izrazio je ove misli na drugačiji način.  Dao je ovaj nadahnuti prijedlog da »štuj[emo] u svojim srcima Krista kao Gospodina, uvijek spremni na odgovor svakomu tko [nas] zatraži razlog nade koja je u [n]ama«.[iii]

Radost evanđelja donosi mi nadu u mojim izazovima. Ne bi bilo mudro tek se pretvarati da moji izazovi ne postoje, već mogu planirati da se koncentriram na te trenutke radosti koji mi dolaze i izbjegavati da dopustim tegobnim, životnim varićacima da ih sakriju od mojeg i tuđih pogleda.   Umjesto toga, mogu pokušati i dopustiti svjetlu te sreće da osvijetli ono što ja i oni oko mene vidimo.

[1] 3 Nefi 12:14

[1]  3 Nefi 12:14–16

[1]   Alma 42:8

[1]   1 Petrova 2:9

[1]   1 Petrova 3:15