Kako vjera stvara cjeloživotne učenike

    Kako vjera stvara cjeloživotne učenike

    Danas je mnogo rečeno o potrebi za cjeloživotnim učenicima – osobama koje žive po načelu stalnog obrazovanja i intelektualnog razvoja s ciljem prilagodbe svijetu brze i neprestane promjene. Tijekom ovog »doba ubrzanja«,[1] kada sile poput tehnologije, globalizacije i gubitka biološke raznolikosti istovremeno brzo napreduju, cjeloživotno učenje više nije samo hobi – ono postaje potreba.

    Ima mnogo motivacija za nastavak učenja. Danas su mnogi primorani održavati svoje znanje aktualnim jer o tome ovisi njihovo vremenito spasenje. Drugi u obrazovanju uživaju kao u zanimanju nakon radnog vremena ili nakon umirovljenja. Neki učenju pristupaju s mješavinom ovih motivacija ili s nekim potpuno drugima. Bez obzira na razlog, ništa nije moćnije od tihog, skrivenog poticaja nečije vjere i osobnog vjerovanja.

    Cjeloživotno učenje obuhvaća mnogo više nego što se može naučiti u učionici. Kao što je rekao drugi prorok Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana Brigham Young, cijeli ovaj život je »velika škola« neprekidnih prilika za učenje.[2] Učimo u svojim obiteljima, zajednicama, crkvama i svugdje u međuvremenu. Kad je govorio o važnosti neprekidnog učenja, pokojni predsjednik Crkve Gordon B. Hinckley (1910. – 2008.) imao je na umu ogromnu širinu i beskrajnu dubinu obrazovanja. »Ne možete si priuštiti stati«, rekao je. »Ne smijete mirovati u svom razvoju. Ima toliko toga za naučiti, a toliko malo vremena za učenje.«[3]

    Mnoge vjere propovijedaju o važnosti stjecanja znanja i razvoju inteligencije. Jedan istaknuti židovski rabin inteligenciju naziva »najvećim Božjim darom čovječanstvu«.[4] Sveta pisma svetaca posljednjih dana kažu da je »Božja slava razumnost«[5] i potiču svece posljednjih dana učiti »iz ponajboljih knjiga«.[6] A Kur’an podučava da »pravu bogobojazan« spoznaju samo oni koji »imaju znanje«.[7]

    Doista, za mnoge vjernike cjeloživotno učenje ima dostojanstveni status biti jedan od najvećih Božjih prioriteta za čovječanstvo. Evo nekoliko razloga zašto:

    Vjera pruža okosnicu koja pojedincu pomaže prilagodi se promjeni

    Biblija je prepuna priča o ljudima koji su naučili prilagoditi se novim okolnostima. Adam i Eva su naučili živjeti novi život izvan Edenskog vrta. Djeca Izraelova pod Mojsijevim vodstvom naučila su prilagoditi se na novi život izvan Egipta. A zatočeni Izraelci naučili su živjeti izvan voljenog Jeruzalema 70 godina. 

    Neke od najtrajnijih životnih lekcija dolaze u vremenima neuspjeha i promjene dok preispitujemo način na koji sve činimo i posežemo dublje u svoje duše tražeći rješenja. U ovom kontekstu okosnica vjere je sjajno svjetlo zbog njezinog tvrdoglavog inzistiranja na vječnoj nadi te većoj svrsi i planu za život. Imati svrhu veću od samog sebe mnogima pomaže da neuspjehu i promjeni pristupe s dodatnom staloženošću. Iako se ne slažu svi, za mnoge je ipak utješna stvarnost što Bog svemira ima kontrolu i svima nama želi najbolje.

    Vjera potiče ljude da aktivno traže učenje

    Spisateljica Dorothy Sayers kaže: »Jedini pravi kraj obrazovanja jednostavno je ovaj: podučiti ljude kako da uče sami za sebe.«[8] Drugoj spisateljici, Ellen Parr, često se pripisuje izreka: »Lijek za dosadu je radoznalost. Nema lijeka za radoznalost.« 

    Vjera potiče radoznalost i pitanja. Glagoli »pitati«, »tražiti« i »kucati« zajedno se u Bibliji javljaju više od 500 puta. Prema jednom rabinu, u židovskoj vjeri »vjerska je dužnost naučiti djecu da postavljaju pitanja«.[9] Protestantska reformacija nastala je kad je Martin Luther preispitivao katoličku dogmu. Pitanja Josepha Smitha Bogu dovela su do uspostavljanja Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana i tri nove knjige Svetih pisama. Vjerojatno najpoznatije je Kristovo naučavanje upućeno njegovim sljedbenicima: »Molite, i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se!«[10]

    Ovo nije pasivni obrazac učenja već onaj koji ljude poziva da djelovanjem sami dođu do spoznaje.

    Vjera naglašava poniznost prema onome što ne znamo

    Jedna od najvećih opasnosti stjecanja većeg znanja je iskušenje vjerovati da znamo sve. Pavao iz Novog zavjeta podučavao je da »tko umišlja da zna nešto, još ne zna kako treba znati«.[11] Godine 1969. mormonski vođa Hugh B. Brown sročio je to drugačije, napominjući da čak i uz mnoge važne istine koje je Crkva objavila, »postoji nepojmljivo veći dio istine koji tek trebamo otkriti«.[12]

    Takvo se otkriće prirodno događa u zajednici, mjestu poznatom vjernicima. Ako slušamo kolektivni um i iskustva drugih muškaraca i žena, možemo učiti brže. Pokojni Paul Kalanithi je napisao: »Ljudsko znanje nikad ne može posjedovati samo jedna osoba. Ono raste iz odnosa koje stvaramo međusobno i sa svijetom, ali ipak nikada nije potpuno.«[13] Kako je Isus rekao: »Jedan je sijač, drugi je žetelac.«[14]

    Vjera postavlja vječne leće na stjecanje znanja

    C. S. Lewis je napisao da »sve što nije vječno je zauvijek zastarjelo«.[15] U mormonskoj tradiciji Joseph Smith je rekao da jedino što pri smrti možemo ponijeti sa sobom je znanje koje smo pohranili u svom umu. »Koje god načelo razumnosti dostignemo u ovom životu, ono će ustati s nama« nakon smrti. Nadalje je rekao: »Ako osoba stekne više spoznaje i razumnosti u ovom životu… imat će toliko više prednosti u svijetu koji će doći.«[16] Stoga je cjeloživotno učenje puno više od osiguravanja nečijeg vremenitog spasenja.

    Ništa nije korisnije društvu od osoba koje postavljaju vječne leće na stjecanje znanja.

    Učenje nije aktivnost jedinstvena za ovaj život. Naučavanje Brighama Younga to razjašnjava: »Ne očekujemo da ćemo prekinuti učenje dok živimo na Zemlji; kad prođemo kroz veo, očekujemo da ćemo nastaviti učiti.«[17]

    U vrijeme kad je cjeloživotno učenje nužna praksa, ništa nije korisnije društvu od osoba koje postavljaju vječne leće na stjecanje znanja.

     


    [1] Thomas L. Friedman, Thank You for Being Late: An Optimist’s Guide to Thriving in the Age of Accelerations.

    [2] Brigham Young, u Journal of Discourses, 12:124

    [3] Teachings of Gordon B. Hinckley, 298–299

    [4] Rabin Lord Jonathan Sacks, http://rabbisacks.org/necessity-asking-questions-bo-5777/

    [5] Nauk i savezi 93:36

    [6] Nauk i savezi 88:118

    [7] Qur’an, 35:28, izdanje Oxford World’s Classics

    [8] Dorothy Sayers, The Lost Tools of Learning

    [9] Rabin Lord Jonathan Sacks, http://rabbisacks.org/necessity-asking-questions-bo-5777/

    [10] Matej 7:7

    [11] 1 Korinćanima 8:2

    [12] Hugh B. Brown, An Eternal Quest—Freedom of the Mind, Brigham Young University Speeches of the Year (13. svibnja 1969.), 12

    [13] Paul Kalanithi, When Breath Becomes Air

    [14] Ivan 4:37, New International Version

    [15] C. S. Lewis, The Four Loves

    [16] Nauk i savezi 130:18–19

    [17] DBY, 91