Preskoči glavnu navigaciju

Sjećanja o “dečku iz kvarta”, Krešimiru Ćosiću

Ono što slijedi, sjećanja su Jona Mosera, starješine koji trenutno služi misiju u Mađarskoj u gradu Miskolc.

Sjećanja o “dečku iz kvarta”, Krešimiru Ćosiću

 “Kres” (kako su ga sportaši zvali), upoznao sam dok je stajao ispred svoje sobe u John Hallu gdje su sportaši brucoši sa BYU-a bili smješteni. Njegova je soba bila pored moje. Pogledao sam prema gore i vidjeo začuđeni izraz na njegovom licu. “Jesi to zaradio igrajući američki nogomet?”  Najme, tjedan dana prije, dok sam putovao prema sveučilištu BYU, imao sam prometnu nesreću gdje sam zadobio teške povrede glave. Odgovorio sam: “Da. Ali trebao si vidjeti kako je onaj drugi izgledao!” Tako je započelo prijateljstvo utemeljeno na sarkazmu. Danas razumijem kako je ne materinji jezik težak za razumijevanje sarkazma, ali Kres ga je skroz svladao. 

Craig Jorgensen, koji je s Krešom trenirao na BYU-u sve četiri godine, bio je i moj dobar prijatelj. Često bismo zajedno išli jesti ili bismo boravili u sobama jedni drugih. Kresu je bilo začuđujuće i smiješno kad bi vidjeo ljude da se u kantini mole prije jela. To je bilo njegovo prvo upoznavanje sa religijom Svetaca posljednjih dana. Bog koji sluša svačije molitve! To mu je bilo teško razumjeti.

Krešimir Ćosić

Spavaonice sveučilišta BYU nisu bile napravljenje za košarkaša visine 2.11 metara. Bilo je posve jasno da Krešinih 2 metra i 11 centimetara neće stati u krevet, zbog ciglenog zida s jedne, i ugradbenog radnog stola s druge strane.  Radni stol je bio izvađen, a krevet produžem. No,, gdje će sada učiti? Tako je zbog toga njemu i njegovom cimeru bilo dopušteno da se isele iz spavaonica nakon prvog semestra. Naravno, to je bilo nešto što je činilo ostale sportaše brucoše jako ljubomornima, a Kres im je to volio nabijati na nos.

Humor je bio Krešin najjaći adut. Na Krešin smo se humor uvijek mogli osloniti da razbije napetu situaciju, bilo na košarkaškom terenu, u spavaonicama, ili u običnom grudanju na snijegu s ostalim studenatima iz studenstkog doma. Oni sportaši koji su primali stipendiju, morali su raditi određen broj sati. Jedan od mojih poslova bio je brisanje poda tijekom utakmica. Vidjeti to hodajuće strašilo od 2 metra 11 centimetara kako trči košarkaškim terenom kao kakav playmaker, koji dodaje loptu suigraču iza leđa, ili dribla i baca loptu kroz noge svojih protivnika i onda zastaje da bi zakucao u koš visine 3 metra - bila je poslastica za fanove BYU-a, a za protivničku ekipu nevjerica. Smatrali su nadasve nepravednim da dvometraš igra takvu košarku, a Kresova je igra dodatno pojačavala njihov očaj.

Krešimir Ćosić

Jedne se utakmice jako dobro sjećam. Nešto se dogodilo na terenu. Kres se naljutio, i povikao nešto na hrvatskom. Sudac je odmah dosudio tehničku pogrešku. Kres se protivio tome svom silinom.  “Zašto tehnička?”  “Opsovao si!” bio je brz odgovor. “Kako znate?” U tom je trenutku sudac progovorio na hrvatskom. Kres se osmjehnu od uha do uha, dao sucu ogroman zagrljaj, i glasno rekao: “zaslužujem da dosudite dvije tehničke pogreške!” Tako je i bilo. Kres se počeo gromoglasno smijati. Drugi bi bili uvrijeđeni, ali Kres je znao da je bio u krivu i da je uhvaćen. Za Krešu, najbolja šala bila je ona na njegov račun. Čak i tada iz njega bi zračila poniznost. 

Ozljeda glave stajala me je karijere igrača američkog nogometa, te sam nakon toga otišao na misiju. Dok sam bio na misiju, primio sam novine Church News u kojima je pisalo da se Kres prikljućio Crkvi. Pisao sam Craigu Jorgensenu kako bih dobio potvrdu o istinitosti informacije. Bio sam u potpunoj nevjerici. Možda se krstio njihov suigrač Moni Sarkalahti, ali ne Kres, on čak niti u Boga nije vjerovao! Odgovor od Craiga imao je samo jednu rečenicu odgovora napisanu Krešovom rukom: “Moraš imati vjeru sine moj, i vjerovati.”

U zimi 1973. godine, vratio sam se na BYU. Ubrzo nakon što je semestar započeo, hodao sam prema knjižnici nakon predavanja. Čuo sam da je netko vrlo glasno povikao: “MOSER!”, što je odjeknulo među četiri zgrade oko mene. Okrenuo sam se u sva četiri smjera i vidio Krešu. Nikad nisam bio Jon, uvijek Moser.  Uslijedio je pozdrav i medvjeđi zagrljaj. Još smo se par puta tog semestra vidjeli, ali zbog košarkaške sezone i moje zauzetosti poslom (nisam više primao stipendiju), naši su susreti bili uglavnom slučajni. Iako je Kres bio popularna ličnost broj 1 na kampusu, uvijek sam se mogao nadati poviku MOSER i medvjeđem zagrljaju. Čak i tada kada je bio u društvu drugih ili kad je imao druge stvari za činiti.

Naš posljednji susret bio je prije nego su došli NBA skauti. Ali i tada se već želio vratiti kući. Njegov razlog, bio je da ga Crkva treba u Hrvatskoj da prevede Sveta pisma. Kres je bio prepopularan da bi Tito spriječio njegovu fokusiranost na Crkvu. Osim toga, Tito je trebao košarkaša koji bio mogao osvojiti zlato za Jugoslaviju, a Kres je bio ta osoba.

Krešimir s svojoj obitelji

Tog je mjeseca travnja Kres diplomirao, a ja sam pratio njegovu karijeru kroz sportske novosti. Saznao sam 1994. godine da Kres živi u okolici Washingtona, te da je diplomat za Hrvatsku. U ljeto 1995. poslovno sam trebap ići u Washington, pa sam pokušao pronaći gdje Kres živi, kako bih ga pozvao na ručak ili večeru. Tog sam tjedna iz Church Newsa saznao da je peminuo od raka. Bio sam jako tužan što sam izgubio prijatelja, ali više tužan za Hrvatsku da je izgubila čovjeka poput Kreše.

Kad se prisjećam Krešimira Ćosića, sjetim se stiha Ivana 10,27: “Moje ovce čuju moj glas, i ja ih poznajem, i one me slijede.” Zbog Kreše, nisam nikad pogledao čovjeka i zaključio “ovaj se sigurno neće priključiti Crkvi” Kres je bio veličanstveni dijamant u nastajanju. Bog je znao osobu koja je mogla obratiti Krešu, i znao je da je BYU pravo mjesto za to. Mi koji smo imali blagoslov znati Krešu prije njegovog poznanstva sa Hugh Nibleyjem, te Krešu koji se krstio poradi tog istog poznanstva, vidjeli smo jasnu spoznaju da Isus Krist može promjeniti svakog čovjeka, samo ako Mu oni to dopuste.  Kres je to učinio. Kres je bio moj prijatelj, moj primjer. Volio je Gospodina. Ja, kao i većina drugih bila je očarana njegovim duhom i njegovim smijehom. Uvijek ćemo se sjećati tog osmijeha!

slike Krešimira Ćosića: www.byuphotos. com