Preskoči glavnu navigaciju

Darovi Božića

Darovi Božića
starješina Gary B. Sabin
Starješina Gary B. Sabin Prvi savjetnik, predsjedništvo područja Europa

Kada smo sestra Sabin i ja još bili novovjenčani studenti, unajmili smo mali stan u potkrovlju u Provu, Utah. Nevjerojatno je, ali kao dio ugovora o najmu bilo je da mali psić najmodavca, Helga, dolazi uz stan. Čini se da je naša glavna imovina, u tom trenutku, bila posuđeni pas! Primijetio sam, međutim, da je moja supruga Valerie pažljivo na zid objesila malenu ploču s riječima Ralpha Walda Emersona: »Prstenje i nakit nisu pokloni, već izlike za poklone. Jedini istiniti poklon jeste dati dio sebe.«

Ova je istina opisana u pjesmi »The Vision of Sir Launfal«. Priča je to o odlučnom vitezu koji je započeo potragu za svetim gralom ili kaležom iz kojeg je navodno Krist pio tijekom Posljednje večere. Dok je odlazio, Sir Launfal je nepromišljeno dobacio novčić prosjaku na dverima dvorca.

Godine su prošle i Sir Launfal se konačno vratio doma provevši svoj život u potrazi. Kako je prilazio vratima dvorca, opet je vidio gubavca kako prosi. Ovoga puta, Sir Launfal se zaustavio i potrebitoj duši ponudio koricu suhog kruha i vodu iz svoje stare čaše. Riječi iz pjesme otkrivaju što se zatim dogodilo:

»Potratio si život svoj tražeći Sveti gral,

pogledaj, evo ga, ova čaša iz koje mi

dade piti, i sada ova korica,

tijelo je moje razlomljeno za tebe,

ova voda, krv onoga na drvu što umre.

Posljednja večera, uistinu jest ono

što dijelimo jedan s drugim.

Ne ono što dajemo, već ono što dijelimo,

jer dar bez darivatelja jest gol!

Onaj tko daruje sebe milošću njegovom hrani trojicu,

sebe, svoga gladnog bližnjega i mene.«[1]

Stara Launfalova čaša, posvećena njegovom nesebičnom službom, pretvorila se u sveti gral za kojim je tragao čitavog života.

Često pogledavamo izvan granica u vlastitoj potrazi za srećom. Ona se doista može naći u službi prema drugima, putovanju koje počinje unutar zidova naših domova. Spasitelj je objavio: »Meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.«[2]

The Mansion, djelo Henryja Van Dyke, govori o Johnu Weightmanu koji je proveo svoj život gradeći spomenike sam sebi. Jedne je noći usnuo san da je umro i otputovao u Nebeski grad kako bi dobio palaču na temelju svojega blaga na nebu. Kada je John ugledao maleno mjesto rezervirano za njega uzdahnuo je: »Ali, kako sam stekao tako malo… u svom životu? Što li se ovdje gleda?«

Tanki je glas odgovorio: »Samo ono što se uistinu daje… ono dobro učinjeno iz ljubavi… oni planovi u kojima je glavna misao dobrobit drugih… Samo oni pokloni u kojima darivatelj zaboravlja samoga sebe[3]

Dar samoga sebe najvrjedniji je dar ljubavi koji se, ironično, povećava dok ga dajemo. Možda je na to Spasitelj mislio kada je rekao: »Tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga«.[4]

Sjetimo se u ovo posebno vrijeme godine najvećega dara koji je svako od nas primio od Nebeskoga Oca: »Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina. [5] Dar našega Oca upotpunjen je žrtvenim darom Sina samoga sebe dok pripravlja put svakome od nas za povratak kući. Ti su nesebični darovi, istinski darovi Božića.

Predsjednik Monson brižno vodi naša vlastita davanja: »Ima srca koja se trebaju razveseliti. Ljubaznih riječi za izreći. Darova za pokloniti. Djela za učiniti. Duša za spasiti.«[6]

________________________________________

[1] The Vision of Sir Launfal, James Russell Lowell (1819.-1891.)

[2] Matej 25:40

[3] The Mansion, Henry Van Dyke (1852.-1933.)

[4]  Matej 16:25

[5] Ivan 3:16

[6] To The Rescue. The Biography of Thomas S. Monson