Preskoči glavnu navigaciju
Poruka vodstva područja

Šabat kod kuće

Šabatni Dan
starješina Alessandro Dini-Ciacci
starješina Alessandro Dini-Ciacci, Italija član Sedamdesetorice područja

U svom govoru s Općeg sabora u travnju 2015., »Šabat je milina«, starješina Russell M. Nelson pozvao nas je »da također ispita[mo] [svoj]e osjećaje o šabatu, ali i ponašanje na šabat«.1

Savjetovao je kako tražiti nadahnuće za obdržavanje šabata svetim i rekao: »Naučio [sam] iz Svetih pisama da moje ponašanje i stav na šabat predstavlja znak između mene i mog Nebeskog Oca. S tim saznanjem… kada sam morao donijeti odluku je li aktivnost prikladna za šabat, jednostavno bih se zapitao: ‘Kakav znak želim dati Bogu?’«2

Te su riječi potaknule moju suprugu Saru i mene da razmislimo kakav smo znak3 davali Bogu onime što smo činili nedjeljom. Shvatili smo da ne moramo provoditi velike promjene, no osjetili smo da trebamo početi obraćati više pažnje na sitnice.  Već smo išli u crkvu svake nedjelje.  Suzdržavali smo se od rada na šabat, kao i od igranja sporta, učenja ili bilo koje druge aktivnosti koja bi uzrokovala da netko drugi radi na dan Gospodnji.  Tražili smo nadahnuće kako bismo razumjeli koje korake moramo poduzeti da bismo slijedili ovaj poziv živućeg apostola. 

Jednu nedjelju poslijepodne naša su nas djeca zamolila da igraju jednu od svojih najdražih društvenih igara. Svrha igre bila je točno odgovoriti na što je više moguće pitanja. Pitanja su uvijek bila preteška za odgovaranje za djecu, no pravi razlog zašto su djeca voljela ovu igru bilo je jarko svjetlo i glasni zvuk koji su proizvodili alarmi dodijeljeni svakom igraču.

Bio sam spreman reći im da odaberu drugu aktivnost, kad je Sara rekla da ćemo igrati igru koju su djeca predložila, no pod dva uvjeta: (1) ona će postavljati sva pitanja i (2) nećemo koristiti pitanja na karticama nego će ona izraditi četiri nove kategorije koje će se temeljiti na evanđelju. Kad smo sve pripremili, pitao sam se kako je Sara uspjela smisliti toliko pitanja temeljenih na evanđelju, znajući sve točne odgovore i pazeći da svako pitanje odgovara razini znanja svakog djeteta. Povrh toga, sve je to trebala činiti na licu mjesta. Mislio sam da će to biti fijasko. Međutim, kad smo počeli igrati, ubrzo je postalo jasno da su želja majke dopustiti djeci igru i želja kćeri poštivati zapovijed svog Nebeskog Oca da šabat obdržava svetim, pružile priliku Duhu Svetom da nadahne roditelja u pronalaženju načina kako svetkovati dan Gospodnji i da učini taj dan milinom za svoju djecu.

Tad sam se sjetio riječi koje je rekao Nefi: »I dogodi se da ja, Nefi, rekoh ocu svome: Poći ću i učiniti ono što Gospod zapovjedi, jer znadem da Gospod ne daje zapovijedi djeci ljudskoj, osim ako ne pripravi put za njih da mogu izvršiti ono što im zapovjedi.«4 Kad Gospodin nešto zatraži od nas, bilo izravno ili putem naših vođa, ponekad mislimo da to ne možemo učiniti, no ako zatražimo nadahnuće i voljni smo djelovati, on će otvoriti put upravo tamo gdje smo mislili da ga nema.

Nedjelja je dan kojem se veselimo. Na taj poseban dan odlaskom u crkvu i blagovanjem od sakramenta jačamo svoj odnos s Bogom i Spasiteljem. Na taj poseban dan jačamo svoju obitelj uključujući se u aktivnosti za cijelu obitelj koje nas zbližavaju međusobno i s Bogom. Provodeći vrijeme zajedno nedjeljom na načine koji nam pomažu da se spomenemo Boga i štujemo ga, pomogli su nam da ovaj dan doista učinimo »milinom«.5

[i]Russell M. Nelson, »Šabat je milina«, Ensign ili Liahona, svibanj 2015.

[ii]Ibid

[iii]Izlazak 31:13

[iv]1 Nefi 3:7

[v]Izaija 58:13